924
Ova
je Strategija izraz nastojanja da se rastuća svijest o potrebi zaštite okoliša
Republike Hrvatske pretvori u jasan,
cjelovit i dugoročan koncept. Ona polazi od nedvojbene potrebe da se stanje
okoliša u Republici Hrvatskoj unaprijedi, te opredjeljenja da se to može
ostvariti dogradnjom postojećeg sustava zaštite okoliša i pripravljanjem za
krupne izazove koji su pred nama: Republiku Hrvatsku valja usmjeriti k održivom
razvoju; predvidivi je ulazak Republike Hrvatske u dugotrajan i zamršen proces
europskih integracija; mora se uspostaviti cjelovit sustav praćenja i ocjene
stanja okoliša; valja posebno zaštiti neke dijelove teritorija, a osobito
Jadranskog mora; u Republici Hrvatskoj valja učiniti sve što je potrebno da se
prilagodimo klimatskim promjenama i uvođenju novih tehnologija...
Dvije
su teme posebno važne i dugoročno će imati veliki utjecaj na zaštitu okoliša u
Republici Hrvatskoj pa i na oblikovanje ove Strategije: (1) prilagodba
Republike Hrvatske konceptu održivog razvoja; i (2) približavanje i
priključenje Republike Hrvatske Europskoj uniji (EU). Iako su obje teme znatno
šire od zaštite okoliša i odnose se na cjelinu startegije razvoja Republike
Hrvatske, u obje je zaštita okoliša važan dio.
Koncept
održivog razvoja mora postati dominantna odrednica strategije razvoja Republike
Hrvatske. S njim se na budućnost zaštite okoliša gleda drugačije i u znatno
širem kontekstu nego ranije. Republika Hrvatska želi nastojanjem da se usmjeri
k održivom razvoju, ciljeve zaštite okoliša uskladiti s dugoročnim nacionalnim
socijalnim i ekonomskim interesima. I obrnuto: želi ostvariti gospodarski i
socijalni napredak, ali uz dugoročno očuvanje stanja okoliša. Polazeći od
koncepta održivog razvoja ova se Strategija zalaže za uvođenje zaštite okoliša
u sve druge strateške planove Republike Hrvatske i posljedično, integraciju
zaštite okoliša u sve sektorske segmente cjelovite strategije Republike
Hrvatske, a kasnije u cjelokupnu politiku, programe i sve razvojne planove, te
projekte. To znači uvođenje okoliša kao jedne od dimenzija u sve velike teme
ekonomskog i socijalnog razvoja koje su u 21. stoljeću pred nama: od gradnje
prometne infrastrukture, restrukturiranja i privatizacije energetskog sektora,
do drugačijeg oblikovanja turističkog proizvoda, prilagodbe poljoprivrede,
očuvanja Jadranske obale, otoka i mora te politike zapošljavanja. Okoliš se
nikada ne smije zaboraviti, okoliš se ne smije ni zbog čega zanemariti.
Želimo
li ispuniti sve pretpostavke u odnosu na okoliš, a koje se zemlji kandidatu za
priključenje EU nameću, onda moramo s obzirom na opsežnost posla, osim želje i
jasno izražene političke volje, za taj korak imati program i plan, kojima je
Strategija polazište. Naime, eventualna integracija nije samo puko prepisivanje
legislative EU; ona nadasve traži implementaciju europskih standarda i
kriterija u zaštiti okoliša. To znači velike promjene u sadašnjim
institucionalnim odnosima te angažman ljudskih i financijskih resursa u onoj
mjeri u kojoj ih može osigurati samo dugoročno usmjeravanje kroz starteško
opredjeljenje i pažljivo planiranje.
Iako
je proces integracije tek predvidiv, njega treba pri gledanju u budućnost uzeti
u obzir s punom ozbiljnošću. Poslovi koje kroz proces prilagođavanja EU u
dijelu koji se odnosi na zaštitu okoliša, treba planirati, organizirati,
financirati i obaviti, u najvećem su dijelu takve prirode, i od našeg su
dugoročnog interesa, da ih Republika Hrvatska, želi li unaprijediti stanje
okoliša, mora napraviti bez obzira na to hoće li se, kada i kako donijeti
politička odluka o kandidaturi za EU, i bez obzira na to kako će EU u
pregovorima vidjeti dinamiku našega približavanja. Što ranije, odlučnije,
organiziranije i samostalnije krenemo putem koji je već skiciran - i označen
nizom potpornih dokumenata za deset srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja
koje su već u čekaonici - to lakše ćemo taj put svladati.
Razmotre
li se uvjeti za priključenje EU postavljeni sadašnjim kandidatima, vidljivi
napredak u zaštiti okoliša na kritičnom je putu prema priključenju. Prilagodba
u procesu približavanja koja završava priključenjem EU, traži detaljno uređenje
svih pitanja zaštite okoliša i promjenu odnosa prema okolišu uz zakonodavne,
administrativne i financijske promjene, s krupnim promjenama u organizaciji
ljudskih resursa. U kontekstu naših nacionalnih posebnosti - bez obzira na to
želimo li u EU ili ne, bez obzira na to smatramo li stanje okoliša u Republici
Hrvatskoj boljim ili znatno boljim od onoga u EU - mi ne možemo više čekati i
žaliti se na povijesne okolnosti. Bez ciljeva, bez analize stanja i bez
strategije, a osobito bez djelovanja, stanje okoliša u Republici Hrvatskoj samo
će se pogoršavati. Ono što se od nas procesom približavanja EU traži da učinimo
u zaštiti okoliša, unapređuje sustav zaštite i stanje okoliša u Republici
Hrvatskoj, pa ova Strategija polazi od toga da su predložene promjene i izbor
prioriteta u zaštiti okoliša prema europskoj recepturi i standardima, uz
europsku pomoć - u našem dugoročnom nacionalnom interesu.
Primjerice,
prije se načelno prihvaćalo kako je svaki ekonomski rast mjeren nacionalnim
brutodohotkom (BND) čvrsto vezan, i jedino moguć, uz rast potrošnje materijala
i energije, s neugodnim posljedicama – proporcionalnim rastom emisija i
zagađenjem svih vrsta. Mi možemo učiniti korak koji se ne mora ostvariti uz
razmjerni porast pritisaka na okoliš. Naime, ravnanje prema sadašnjim
standardima EU i potpuno otvaranje prema svjetskom tržištu omogućit će nam
preskakanje jedne generacije zastarjelih, nečistih i energetski neučinkovitih
tehnologija. To bi, u našem slučaju, moglo oslabiti povijesnu spregu BND-a i
potrošnje primarne energije.
Strategija
zaštite okoliša Republike Hrvatske raščlanjuje putovanje koje je pred nama: ona
govori o okolnostima u kojima se nalazimo (stanju okoliša i obvezama), o preprekama
(postojećim i budućim pritiscima na okoliš te zahtjevima koje moramo ispuniti),
i o smjeru (odgovorima na pritiske) koji valja izabrati, želimo li očuvati
okoliš. Kao i uvijek kad se govori o okolišu važno je naglasiti kako su sve
teme o kojima govori ova Strategija od osobitog značenja za kvalitetu života
svih nas, sada i ovdje, ovog naraštaja. Svaka je od dotaknutih tema naša i
ovovremena, ali je, isto tako, i globalna i jednako važna za kvalitetu života
svih naraštaja koji dolaze iza nas.
Strategija
zaštite okoliša pokušava odgovoriti na pitanje ŠTO valja činiti da se
postavljeni ciljevi ostvare s postojećim resursima? Samo Program zaštite
okoliša Republike Hrvatske, utemeljen na nekoj dogovorenoj strategiji, može tu
strategiju oživjeti i ponuditi odgovore na druga važna pitanja: KAKO to
ostvariti, ČIME i do KADA?U oblikovanju
Temeljne
značajke su:
A.
pad broja stanovnika i njihova
nejednolika prostorna raspodjela,
B.
stabilizacija političkog sustava,
C.
deficiti u institucijama, a posebice u
sudstvu,
D.
visoka nezaposlenost,
E.
kriza obrazovnog sustava i "odljev
mozgova",
F.
maleno tržište s elementima predatornog
kapitalizma,
G.
stagnacija i pad industrijske
proizvodnje, stagnacija u gradnji novih energetskih kapaciteta,
H.
kriza u poljoprivredi i ribarstvu
(morskom i slatkovodnom),
I.
rast turističke privrede, te pritisak na
brzu gradnju infrastrukture.
Za
cjelovitu informaciju o stanju okoliša čitatelj se upućuje na posljednje
Izvješće o stanju okoliša[1],
dokument propisan Zakonom o zaštiti okoliša ("Narodne novine, br.82/94.)[2].
Izvješće iz godine 1998. usklađeno je s međunarodnom matricom pokazatelja
(indikatora) i okvirom izvješćivanja o stanju okoliša, kako bi se pojednostavila
i ubrzala međunarodna razmjena informacija te razmjena unutar Republike
Hrvatske. S obzirom na to da se oslanja na rudimentarni i manjkavi sustav
motrenja okoliša i postojeće neujednačene baze podataka, analiza stanja okoliša
u tom izvješću nije kvantitativna i cjelovita.
Izvješće
je pripremljeno prema metodologiji pritisak-stanje-odgovor, te je podijeljeno u
tri skupine poglavlja:
A. stanje okoliša, koje je raščlanjeno na četiri osnovne sastavnice:
atmosferu, pedosferu, hidrosferu i biosferu. Unutar tih cjelina svaka od
sastavnica obrađena je po obrascu stanje-pritisci-odgovori društva na stanje i
pritiske,
B. opći pritisci na okoliš koji su podijeljeni na dvije skupine izabranih
pokazatelja pritisaka: društveni (stanovništvo i domaćinstva) i gospodarski
(energija, industrija, otpad, gospodarenje kemijskim proizvodima, promet,
turizam i rekreacija, morsko i slatkovodno ribarstvo te akvakultura, neželjeni
događaji s posljedicama po okoliš, te rat i okoliš). U ovom dijelu Izvješća
prikazani su osnovni pritisci koje ljudske djelatnosti imaju na okoliš kao
temeljno razvojno dobro Republike Hrvatske,
C. posljednja skupina poglavlja jesu odgovori društva s poduzetim mjerama
očuvanja okoliša koji prikazuju osnovne odgovore na pritiske i stanje okoliša
kako ih je u proteklom razdoblju poduzimala Republika Hrvatska.
Sagledamo
li opće stanje prirode i okoliša u Republici Hrvatskoj kroz Izvješće, ne
možemo, zbog manjkavosti u prikupljanju informacija i sustavu pokazatelja stanja,
ništa reći o tome kakve se promjene zbivaju u okolišu Republike Hrvatske, niti
ga možemo pouzdano usporediti sa stanjem u drugim europskim zemljama. O tome
kakvo je stvarno stanje, postoje različita kvalitativna mišljenja, iako postoji
koncenzus o tome da je ukupno stanje okoliša u Republici Hrvatskoj nešto bolje
no stanje u industrijskim zemljama EU.
Upravni
i stručni sustav zaštite okoliša ponikao je u Hrvatskoj iz djelatnosti
prostornog uređenja, jer je djelatnost prostornog planiranja i uređivanja
prostora bila već sedamdesetih godina institucionalno, pravno i metodološki
visoko razvijena. Institucionalni ustroj zaštite okoliša u Hrvatskoj započinje
1980. godine uspostavljanjem Zavoda za prostorno uređenje i zaštitu okoliša pri
Ministarstvu graditeljstva. Od tada, pa sve do 1994. godine, kada se odvaja u
zasebnu državnu upravnu organizaciju, zaštita okoliša je organizacijski bila
vezana uz prostorno uređenje. Od 1994. godine pa do nedavno, odnosi prostornog
uređenja i zaštite okoliša bili su više usmjereni na međusobno razgraničavanje
djelokruga, nego na dogovaranje i održavanje suradnje. No, u traganju za
najprimjerenijim modelima očuvanja okoliša i prostora, svijest o potrebi
stručne i institucionalne suradnje tih dvaju djelokruga, kao bliskih, odnosno
komplementarnih sektora, rezultirala je u 2000. godine uspostavljanjem Ministarstva zaštite okoliša
i prostornog uređenja. Ono je nastalo spajanjem Državne uprave za zaštitu
prirode i okoliša i Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i
stanovanja, tako da su neki dijelovi ovog Ministarstva, koji su se bavili
poslovima vezanim uz građenje i stambeno-komunalne poslove, izdvojeni i
pripojeni nekim drugim tijelima državne uprave.
Zaštita
prirode, kao posebna tema, bila je u proteklih dvadesetak godina predmet
raznovrsnih organizacijskih shema: od samostalnoga republičkog zavoda, preko
zavoda u okviru raznih ministarstava, da bi 1997. godine postala sastavni dio
Državne uprave za zaštitu prirode i okoliša i kao takva ušla u sastav novog
Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja.
Kao
što je okoliš, prema definiciji, kompleksna kategorija sastavljena od više
pojedinačnih tematskih područja, tako se i zaštita pojedinih sastavnih dijelova
okoliša, kao što su: voda, more, šume, poljoprivredno zemljište, kulturna
baština, ljudsko zdravlje, provodi putem određenih ovlaštenih sektora. U
sadašnjoj institucionalnoj organizaciji, ovlast Ministarstva zaštite okoliša i
prostornog uređenja ne pokriva cjelovitu problematiku zaštite okoliša pa bi, za
cjelovitu sliku zaštite okoliša u Hrvatskoj, dio poslova u zaštiti okoliša,
koji obavljaju druge institucije i organizacije, trebalo pridodati poslovima
koji se obavljaju u okviru Ministarstva.
Tijela i ustanove u
čijem su djelokrugu poslovi zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj
Zaštita
okoliša nesumnjivo je jedna od najzahtjevnijih i najsloženijih aktivnosti, koja
zadire u sve dijelove organizacije ljudskoga društva. To se posebice
odnosi na međudjelovanje zaštite okoliša i primjerenog razvoja društva koje
danas nazivamo održivi razvoj. Stoga je učinkovito institucionalno
ustrojavanje sustava zaštite okoliša na razini državne uprave te lokalne
samouprave i uprave od iznimne važnosti za Republiku HrvatskuRepubliku Hrvatsku.
Sustav
zakonodavne vlasti
Sabor Republike Hrvatski sabor
e
A.
Odbor za prostorno uređenje i zaštitu
okoliša,
B.
Odbor za poljodjelstvo, selo i seljaštvo,
C.
Odbor za pomorstvo, promet i veze,
D.
Odbor za turizam.
Sustav
izvršne vlasti
Vlada
Republike Hrvatske
Tijela
državne uprave
Ministarstva
A.
Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog
uređenja,
B.
Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva,
C.
Ministarstvo pomorstva, prometa i veza,
D.
Ministarstvo zdravstva,
E.
Ministarstvo kulture
F.
Ministarstvo unutarnjih poslova
G.
Ministarstvo gospodarstva (energetika,
industrija, nuklearna sigurnost...).
Državne
upravne organizacije
A.
Državna uprava za vode,
B.
Državni hidrometeorološki zavod,
C.
Državni hidrografski institut.
Županijski
uredi
A.
Uredi za prostorno uređenje, stambeno-komunalne
poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša,
B.
Gradske ispostave županijskih ureda.
Ministarstvo
zaštite okoliša i prostornog uređenja u svojoj ovlasti ima poslove provedbe
zakona, donošenje propisa za njihovu provedbu te druge upravne i stručne
poslove koji se odnose na opću politiku zaštite okoliša u ostvarivanju uvjeta
za održivi razvoj, te pokriva općenita pitanja zaštite zraka, tla, voda, mora
te biljnog i životinjskog svijeta u ukupnosti njihova uzajanmnog
djelovanja.
Ministarstvo
je ustrojeno u više upravnih organizacija od kojih su izravno za zaštitu
okoliša odgovorne:
A.
Uprava za opću politiku zaštite okoliša,
B.
Uprava za zaštitu okoliša,
C.
Uprava za zaštitu prirode.
I
ostale jedinice ministarstva u službi su zaštite prostora i okoliša:
A.
Uprava za prostorno uređenje,
B.
Uprava za graditeljstvo,
C.
Zavod za prostorno planiranje,
D.
Uprava za inspekcijske poslove
(zajednička).
Zakonodavstvo
u zaštiti okoliša
Županijski
i gradski uredi za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo
i zaštitu okoliša obavljaju poslove zaštite okoliša na području županije/grada,
provodeći obveze iz Zakona o zaštiti okoliša i Zakona o prostornom uređenju[3]
te inspekcijski nadzor.
Očuvanje
prirode i okoliša svrstani su u kategoriju najviših vrednota ustavnog poretka Republike
HtvatskeRepublike Hrvatske. Ustav Republike Hrvatske odredio
je, također, da Sabor RHHrvatski sabor
i narod neposredno odlučuju o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i o
njegovom korištenju, a Deklaracija o zaštiti okoliša u Republici Hrvatskoj[4],
koju je Sabor RH donio 1992. godine,
čvrsto je opredijeljenje za izgradnju pravnog sustava koji je sukladanno
međunarodnim ugovorima i standardima europske i svjetske zajednice.,
kojima će seOn mora u
potpunosti osigurati trajnua, sustavnua
i učinkovitua
zaštitua
okoliša.
Zakon
o zaštiti okoliša (1994.)Nekoliko temeljnih zakona postavljaio
je načela, određujedio
instrumente i mehanizme zaštite okoliša te , propisujeao
praćenje stanja okoliša i informiranje o okolišu. Njima se ,
uvodieo
odgovornost za narušavanje kakvoće okoliša, uspostavljaio
nadzor, sankcije i poticaje u zaštiti okoliša. Također, Zakon o
zaštiti prirode, Zakon o zaštiti zraka i Zakon o otpadu te Zakon o prostornom
uređenju, svi u nadležnosti Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja
reguliraju, zajedno sa svojim podzakonskim aktima, veliko i značajno područje problematike
zaštite okoliša kroz očuvanje vrijednih djelova
prirode i prirodne baštine, kroz zaštitu zraka od onečišćenja, kroz odgovorno
gospodarenje i zbinjavanje otpada te kroz zaštitu i uređenje prostora.
Ujedno,
donošenjem drugih zakona, kojima se uređuju pitanja u odnosu na druge
sastavnice okoliša, a koje su pripremila druga nadležna ministarstva i državne
uprave, osigurana je potpunija zaštita tih pojedinih sastavnica okoliša. Skup
svih zakona i propisa koji u Republici Hrvatskoj reguliraju vrlo široki spektar
zaštite okoliša iznosi oko stotinjak propisa[5], a njima se
uređuju, osim prije navedenih, pitanja zaštite: voda, mora, šume, poljoprivrednog
zemljišta, tla; način iskorištavanja mineralnih sirovina; način lova i
ribolova; zaštita kulturne baštine; zaštita od buke, vibracija i
od ionizirajućeg zračćenja,
zaštita od požara; zaštita zdravlja; način postupanja s tvarima i robom pod
posebnim režimom (otrovi, zapaljive i eksplozivne tvari) te pitanja
standardizacije, mjeriteljstva, statistike, informatike, te koncesijae i još poneka
pitanja.
Neki
od zakona i propisa (osobito oni o moru) nisu na potrebnoj stručnoj razini, što
je rezultat nepostojanja koordinacije stručnih i znanstvenih institucija pri
donošenju podzakonskih akata[6].
Republika
Hrvatska u zaštiti okoliša surađuje na više razina: multilateralno, regionalno,
subregionalno i bilateralno. Ta se suradnja temelji na nizu međunarodnih
legalnih instrumenata (konvencija, sporazuma, ugovora i dr.) i programa kojima
je Republika Hrvatska stranka ili sudionik. Jedan broj međunarodnih i
obvezujućih dokumenata je potpisan i čeka potvrdu Hrvatskoga državnog
sSabora.
Opseg i vrsta te dugoročnost preuzetih obveza takvi su da ih se u oblikovanju
strategije zaštite okoliša mora uzeti u obzir.
Za
većinu međunarodnih dokumenata o zaštiti okoliša kojima je potpisnik, i za
većinu programa koje provodi, Republika Hrvatska mora učiniti promjene u
zakonodavnom sustavu, osigurati resurse za implementaciju (budući da se često
odnose na ograničavanje emisija u pojedinim tehnološkim procesima, prilagodbu
novim tehnologijama, a najčešće na adaptaciju tehnoloških sustava modernijim i
zahtjevnijim načinima proizvodnje), a često i inicirati
administrativno-institucionalne promjene u postojećem sustavu zaštite okoliša,
kako bi se obveze moglo provesti.
Od
osobite je važnosti da se Republika Hrvatska u brojnim odredbama međunarodnih
ugovora kojima je pristupila, bilo da se radi o onima na globalnoj ili o onima
na regionalnoj razini, obvezala da pristup informacijama o stanju okoliša i
sudjelovanje javnosti u postizanju ciljeva zaštite okoliša budu važan segment
društvenog i gospodarskog okruženja.
Različita
pitanja u vezi s međunarodnom suradnjom koordinirana su u okviru više
ministarstava i državnih uprava, podijeljena s obzirom na ovlasti pojedinih
državnih tijela, što se odnosi i na financijska sredstva, odnosno, projekte u
vezi sa zaštitom okoliša te na izradu pojedinih akcijskih programa i
smjernica na temelju međunarodne
suradnje.
Od tridesetak takvih dokumenata[7]
s različitim implikacijama spominjemo samo neke. Na primjer, u vezi s primjenom
Montrealskog protokola, Republika Hrvatska je svrstana pod članak 5., dakle
među zemlje kojima je omogućeno desetogodišnje razdoblje poštede tj. kojima je
dozvoljena odgoda u uvođenju novih tehnologija, odnosno upotreba neštetnih
tvari u proizvodnji rashladnih uređaja, klima-uređaja, kozmetike i sl.
U
tijeku je provedbeni projekt pod nazivom "Omogućavanje Hrvatskoj da
pripremi svoje prvo nacionalno izvješće sukladno s obvezama prema Okvirnoj
konvenciji Ujedinjenih naroda o promjeni klime", koji se priprema u
suradnji s UNDP-om[8] i Uredom
Ujedinjenih naroda za potporu programima (UNOPS).
Protokol-Kyoto[9]
za Hrvatsku predviđa obvezu smanjenja ukupnih emisija šest ključnih
stakleničkih plinova za 5%. Od temeljne godine do 2005. godine mora se postići
"uočljiv" napredak.
Na
razini regionalne suradnje tijekom 1998. godine Republika Hrvatska je potvrdila
izmjenu "Konvencije o zaštiti morskog okoliša i obalnog područja
Sredozemlja" i "Izmjene i dopune Protokola o sprječavanju onečišćenja
Sredozemnog mora potapanjem otpadnih i drugih tvari s brodova i
zrakoplova". U pripremi je potvrđivanje "Protokola o zaštiti
Sredozemnog mora od onečišćenja uslijed istraživanja i iskorištavanja epikontinentalnog
pojasa, morskog dna i podzemlja" iz 1994. godine.
Osim
toga, Republika Hrvatska je od početka 1992. godine aktivno uključena u
"Program zaštite okoliša Dunavskog slivnog područja". Glavni cilj
programa je da se akcijama potakne razvoj zaštite okoliša u dunavskom slijevu,
prije svega zaštite voda, te da se ojača upravljanje slijevom rijeke Dunav,
kako je to definirano u "Konvenciji o suradnji na zaštiti i održivoj
uporabi rijeke Dunav".
Republika
Hrvatska je aktivna u radu hrvatsko-talijansko-slovenske komisije o zaštiti
Jadrana, u Paktu za stabilnost[10],
a sa susjednim zemljama osobito u zaštiti voda[11].
Pitanja bitna za zaštitu okoliša dobivaju osobito na značenju u bilaterlanim
oblicima suradnje, jer se rješavaju izravno.
Za
nas je - zbog temeljnih ideja i prioriteta, a osobito zbog strukturiranog
pristupa problemu zaštite okoliša – od osobite važnosti posljednji, Peti
akcijski program za okoliš EU[12].
Pripravljen je paralelno s Konferencijom u Riju i promocijom Agende 21. On
predstavlja prvo obvezivanje EU da kreće putem održivog razvoja. Program je
trebao započeti taj proces unutar EU, na taj način što bi se definirali ciljevi
koji traže djelovanje na razini EU, te na nacionalnoj i lokalnoj razini.
Središnja ideja programa polazi od konstatacije da zakonodavstvo za okoliš nije
samo po sebi dostatno da se stanje okoliša poboljša, budući da brzi razvoj u
područjima koja stvaraju pritisak na okoliš (na primjer u sektorima prometa,
energije ili poljoprivrede) često preteže nad pozitivnim učinkom nove
regulative. Stoga i sama gospodarska aktivnost mora biti takva da vodi računa o
ciljevima zaštite okoliša. Elementi zaštite okoliša moraju biti integrirani u svaki
sektor. Takav pristup traži sudjelovanje građana te regionalnih i lokalnih
vlasti. Program se fokusira na prioritetne teme i ciljeve koje je EU htjela
ostvariti do 2000. godine, a identificira i ključne sektore u kojima je trebalo
napraviti najveće pomake.
Pet
je glavnih ciljeva Petog akcijskog programa za okoliš EU:
A. formuliranje
strategija za sedam prioritetnih problema (klimatske promjene, acidifikacija,
biološka raznolikost, vode, urbani okoliš, priobalne zone i otpad),
B. djelovanje
u prioritetnim (ciljanim) sektorima u kojima se zaštita okoliša mora
integrirati (industrija, energija, promet, poljoprivreda i turizam),
C. širenje
broja i svih vrsta instrumenata kojima se smanjuju pritisci na okoliš,
D. cjelovito
informiranje, transparentnost pristupa i razvoj koncepata dijeljene
odgovornosti,
E. stavljanje
naglaska na međunarodnu dimenziju zaštite okoliša, zbog globalnih problema i
Konferencije u Riju.
Njegovi
su razvojni rezultati 1998. godine raspravljeni na svim razinama upravljanja
EU, on je ocijenjen i dopunjen novim idejama i preporukama za korištenje
dodatnih instrumenata kako bi se potaklo ostvarenje postavljenih ciljeva.
Napravljena je globalna ocjena implementacije i uspjeha Petog akcijskog
programa za okoliš, na zahtjev Savjeta i Europskog parlamenta[13].
Cilj je bio potaknuti raspravu različitih institucija, svih dionika[14]
i građana o prioritetima za Šesti akcijski program EU koji je započeo krajem
2000. godine[15].
U
slučaju odluke o početku procesa priključenja Republike Hrvatske Europskoj
uniji, slijed se događanja, zahtjevi Unije i koraci koje ćemo morati napraviti
tijekom približavanja, a odnose se na zaštitu okoliša, mogu predvidjeti. Oni,
vrlo vjerojatno, neće biti različiti od uvjeta koje je EU tražila od deset
aktualnih kandidata koji su već započeli pregovore, a koji dolaze iz područja
srednje i istočne Europe. Ono što se traži od njih[16],
a predstavlja sve elemente na kojima bi zemlje-kandidati trebale graditi svoju
strategiju zaštite okoliša u razdoblju pripreme i približavanja, do
priključenja i kasnije do potpune integracije, bit će najmanje što će se
tražiti od nas.
Govorimo o tome koliko opsežno EU gleda na nove kandidate, jer je proces približavanja u području zaštite okoliša detaljno zacrtan: izdvojeni su glavni izazovi, odabrani su prioriteti, a raspravljena je i mogućnost pomoći koju EU može pružiti zemljama kandidatima. Precizna shema prilagođavanja rezultat je prognoze da će za zemlje srednje i istočne Europe priključenje biti osobito složeno u području okoliša, jer su upravo u pitanjima odnosa prema okolišu i zaštiti razlike u standardima, zakonodavno